Mediji upravo prenose vijest kako se za The Wall Street Journal, profesor Joseph Epstein u kolumni pod nazivom Is There a Doctor in the White House? Not if You Need an M.D. odlučio osvrnuti na buduću prvu damu SAD-a, dr.sc.Jill Biden.
Posebno ga smeta njezina doktorska titula. Dr.sc. Jill Biden je profesorica engleskog jezika i književnosti, a na Northern Virginia Community College predaje od 2009. Doktorirala je na temu fluktuacije studenata na javnim američkim koledžima i mjerama potrebnim za njihovo zadržavanje u obrazovnom sustavu. Epstein ju je zbog toga javno upitao postoji li mogućnost da titulu Dr. ipak ispusti iz svog imena i prezimena kad postane prva dama, jer kako dalje navodi, smatra da to zvuči vrlo lažno i pomalo komično. Uz to joj predlaže da odbaci svoju doktorsku titulu kad preuzme dužnost prve dame zbog erozije ozbiljnosti i opuštanja standarda u sveučilišnom obrazovanju te navodi kako je jednom davno jedan mudar čovjek rekao kako se nitko ne smije nazivati doktorom ako nije porodio dijete.
Odgovorile su mu mnoge dame iz političkog i javnog života pa i ja imam potrebu isto učiniti. Na svoj način, kroz svoj osobni primjer.
Ima tome već jedanaest godina, a još mi uvijek teško padaju riječi moje bivše kolegice, nekada davno moje srednjoškolske profesorice: Što će ti to? Bolje bi ti bilo da si…. Kao i tada, i danas mi se čini da je iz nekih drugih razloga bila okrutna prema meni. Jer zašto bi jedna žena drugoj ženi, umjesto da joj čestita na postignuću, poručila da je taj njezin uspjeh ustvari vrlo bezvrijedan? Možda jer ljudska zloća nema spol? Možda iz ljubomore?
Pa krećem redom….
Dvadeseti rođendan proslavila sam 1991. godine… bio je studeni, rat i Vukovar. Sve moje djevojačke snove zamijenila je surova stvarnost: rušenje, smrt, tuga i logor. O svemu ću tome drugom prilikom. Dakle, tada nisam mogla niti zamisliti da ću već par godina kasnije nastaviti studirati na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. To se i dogodilo. Diplomirala sam u siječnju 1998. godine kao majka dvogodišnjeg dječaka. Jer sve se tih godina poremetilo, a opet tako lijepo posložilo. Za Davora sam se udala 1995. godine, krajem te godine Domagoj je došao na svijet, a 1998. godine sam diplomirala i dobila posao u srednjoj školi u kojoj sam nekada provodila svoje srednjoškolske dane. Moj život je nastavio teći normalnim tijekom…. Iako meni u školi nikada nije bilo normalno.
Daleko od toga da nisam bila sretna radeći s učenicima. I danas mislim da je to najveća blagodat koju sam uživala na tom poslu. Međutim, među kolegama bilo je onih koji me nisu razumjeli, a nisam niti ja mogla razumjeti njih: ni tko su, ni što su, niti što rade. Najviše sam imala problema s inertnim, nezainteresiranim i podlim ljudima. Danas svima njima samo želim reći HVALA. Baš zbog takvog, za mene neshvatljivo negativnog okruženja, pronašla sam jedan drugi svijet, neke druge ljude i neke nove puteve u kojima sam se realizirala i u kojima sam pronašla SREĆU.
Zvonimir se rodio 2001. godine. U njegovoj petoj godini shvatila sam da trebam početi nešto raditi, a što će mi pomoći intelektualno se odmaknuti od već spomenutog poslovnog okruženja. Presretna, uz veliku podršku obitelji, 2006. godine upisujem Poslijediplomski specijalistički studij „Marketing u informatičkom okruženju“ na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Jedan moj novi, paralelni svemir… U njemu pronalazim sebe, uživam u akademskom okruženju, stječem nove prijatelje i osjećam se dobro. Prije nego ću obraniti završni rad, prvi put odlazim na znanstvenu konferenciju u Pečuh s prof.dr.sc. Mirnom Leko Šimić. To je to, to sam JA…
Kada sam obranila završni rad s temom Marketing koncepcija u strukovnom obrazovanju osjećala sam se super…. Moji najbliži bili su presretni, ponosni. Mislila sam kako činim nešto vrijedno za društvo u kojem živim i radim. Mogu doprinijeti razvoju strukovnog obrazovanja, moje škole, moga grada, Hrvatske….
Na poslu častim u zbornici, kako je bio red i običaj. Dobronamjerne kolegice i kolege prilaze mi i čestitaju. I zatim dolazi ona. Pruža mi ruku i dok ja presretna zahvaljujem na čestitkama, uz ciničan osmijeh govori prepotentno: Što će ti to? Bolje bi ti bilo da si rodila još jedno dijete!
…. A ja sam onda 2010. godine upisala Poslijediplomski doktorski studij „Management“ na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. I opet uz veliku podršku moje obitelji i uz pomoć dvije prekrasne žene – mentorice prof.dr.sc. Maje Lamza Maronić i prijateljice dr.sc. Nade Milas Bosanac, 2015. godine sam obranila doktorsku disertaciju s temom Upravljanje kvalitetom u funkciji povezivanja strukovnog obrazovanja s potrebama europskog tržišta rada.
Još uvijek vjerujem da je vrijedno sve što sam činila i postigla, sa svima onima koji su bili uz mene i još su uvijek tu. Još uvijek vjerujem kako mogu doprinijeti razvoju boljeg i ljepšeg društva, kao što vjeruju mnoge žene svijeta dok uz sve obiteljske i majčinske obveze, ali i društveno nametnute stereotipe, hrabro idu naprijed.
Together, we will build a world where the accomplishments of our daughters will be celebrated, rather than diminished.
— Dr. Jill Biden (@DrBiden) December 14, 2020
Dr.sc. Ivana Ivančić, univ.spec.oec.